Za detaljnije obrađenu lektiru i više različith verzija preuzmite zip datoteku sa linka na dnu ekrana!





Lektira:Carevo novo ruho, Hans Christian Andersen



Bilješke o piscu:

Hans Christian Andersen (1805. - 1875.) je danski književnik, sin siromašnog postolara koji je proveo djetinstvo u bijedi, prepušten sam sebi i svojoj mašti. Izbjegavao je školu, pa je s redovitom obukom počeo kasno, kad je sa 14 godina došao u Kobenhavn. Kasnije mnogo putuje po Europi i Americi. Godine 1827. objavio je svoju prvu pripovijest, a zatim 1829. i putopis "Pješice od Kanala Holmen do istočne točke Amagu", pa niz lirskih pjesama, melodrama, romana itd. Svoj pravi izraz našao je tek u bajkama kojima je stekao svjetsku slavu i priznanje. Bajke, bilo da su uzete iz vilinskog svijeta, pučke predaje, bilo da pripovijedaju o jednostavnim ljudima i stvarima svakidašnjice, zapravo su slike života s njegovim dobrim i lošim stranama. Odlikuju se humanošću, prostodušnošću i mudrošću, a prožete su profinjenim osjećajem pjesnika za neiscrpive ljepote svijeta.


Vrsta djela:

Bajka


Tema:

Careva zalučenost lijepom odjećom


Vrijeme radnje:

Prije mnogo godina


Mjesto radnje:

U velikom gradu


Likovi:

car,lopuže,ministar


Kratak sadržaj:

U jednom je gradu živio car poznat po tome što je najviše volio lijepo, novo ruho, te je sav svoj novac trošio samo na to da se lijepo obuče, dok je sve ostale carske dužnosti u velikoj mjeri zanemarivao. Saznavši za tu neobičnu carevu strast u grad su pristigli varalice koji su tvrdili da mogu istkati najljepše ruho na svijetu, ali tako neobično ruho da ga mogu vidjeti samo oni koji su nadasve sposobni i pametni. Polakomivši se za novim ruhom car je naručio da mu se istka to neodoljivo lijepo ruho, platio je varalicama velike novce i živio u iščekivanju novog ruha. Podanici kao podanici, vidjevši da od tog ruha nema ništa, a bojeći se za svoj položaj i carsku milost nisu se usuđivali glasno izreći svoja saznanja da ruho ustvari ne postoji. Tako i car, bojeći se da ne ispadne glup i nesposoban, nije niti samom sebi priznao da ne vidi ruho, obukao ga, i ponosan na njegovu ljepotu izašao pred svoje podanike i građane. "Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time pokazao kako nije za  svoju službu ili kako je veoma glup." Jedino je dječak sa svojom iskrenošću i nevinošću viknuo kako car nema ništa na sebi od čega je car protrnuo ali ipak odluči da ostane u povorci do kraja, "a komornici i dalje nošahu skute kojih nije bilo".


Preuzmi lektiru:


Carevo novo ruho-Hans Christian Andersen