Za detaljnije obrađenu lektiru i više različith verzija preuzmite zip datoteku sa linka na dnu ekrana!





Lektira:Duga, Dinko Šimunović



Bilješke o piscu:

Dinko Šimunović hrvatski pisac rođen 01. rujna 1873. godine u Dalmaciji u Kninu. Svoje je djetinjstvo proveo u selu Koljanima, kraj rijeke Cetine, nedaleko od Vrlike, a nakon toga u selu u Kijevu ispod Dinare. Kao i svoj otac posvetio se učiteljskom pozivu, pa je od 1888. do 1892. godine pohađao učiteljsku školu u Arbanasima kraj Zadra. Kao učitelj je od 1892. godine radio u selu Hrvacima, kraj Cetine, a nakon toga je 1901. godine premješten u Kraj blizu Sinja, gdje je ostao sve do 1909. godine. 1909. godine je premješten u Split, gdje je ujedno i imenovan nastavnikom u Obrtnoj školi. Tamo je boravio gotovo deset godina, a nakon toga se 1929. godine s obitelji preselio u Zagreb, gdje je umro 03. kolovoza 1933. godine. Njegov prvi književni sastav, „Mjesec dana na vojničkim vježbama“ objavljen je u zagrebačkom kalendaru Bog i Hrvati 1903. godine. Za života je napisao oko desetak knjiga, što pripovijetki, romana, autobiografije… Ali osim toga okušao se i kao dramski pisac, pa je tako 1926. godine objavio liliputansku komediju Romilda i Stojan, aktovku Čudo i dramu u tri čina Momak-djevojka koja je igrana nekoliko puta u Splitskom kazalištu. Osim navedena djela, još je napisao: Mrkodol, Muljika, Duga, Rudica, Alkar (sve 1909.g.), Tuđinac (1911.g.), Đerdan (1914.g.), Mladi dani (1919.g.), Dvije pripovijetke – Dvije ceste pod nazivom: „Staro i novo“ i „Pravi uskrs“ (1922.g.), Porodica Vinčić (1923.g.), Sa Krke i sa Cetine – pripovijetke: Crno vrelo, Sirota, Zlatno zrno, Ilinkina ljubav, Uplaninama, Zagonetna ljubav, Pojila, Đemo, Pričanje s ruku, Titova ljubav, Pravi Vaskrs (1930.g.), posmrtne novele: Zvijezde, Stara i nova ikona, Unuk Mićun, Krstonoša, Dvije ceste, itd. (1936.g.).


Vrsta djela:

Pripovijetka


Tema:

Bogatstvo i novac ne čini čovjeka sretnim. Treba biti zadovoljan i s malim stvarima.


Vrijeme radnje:

Prvo ljeto, pa jesen


Mjesto radnje:

Čardak, Marčinkova glavica, Lug, rijeka Glibuša


Likovi:

Čardačani, Serdarova kćerka Srna, odnosno Brunhilda, Serdar Janko, Emilija – gospođa od Serdara Janka, Marčinkovi, Sava (cura bez prstiju), Marta, braća od Save, Lukra, kći kovača Miće, poljar Sinovko, udovica Klara, Marko (za njega se Sava udala)


Kratak sadržaj:

Gore na klisurama bila je stara zapuštena tvrđavica gdje su se penjali zbijeni i ukočeni Čardaci za vrijeme ljetnih dana. Dok je dolje bila modra i tiha Glibuša. Malo dalje, u brežuljkastom polju veselo su tekli Glibušini pritoci. Tada je ljeto bilo neobično dugo i žarko svoj sjaj i toplinu sjao na Čardake i Lug, Glibušu i njezine pritoke. Ali pošto je sunce bilo jako Čardaci su se posakrivali u svoje kamene kuće da prespavaju žarko ljeto. Oni su samo čekali večer i večeru, dok su njihovi dječaci, mali Čardačani smjeli ići van i hladiti se u mlakoj Glibušnoj vodi, ne čekajući večer kao njihove sestre. One su morale pak čekati večer, odnosno zalazak sunca da s majkama prošeću po čardačkoj ulici, a do tada su morale biti unutra kako bi im lica ostala nježna i bijela kao kod gospodskih djevojčica. Serdarova kći Srna je tako svakog popodneva stajala na prozoru najveće kuće u Čardacima. Od tamo je mogla vidjeti veliko polje. U toj istoj sobi iz koje je Srna gledala polja, spavali su Serdar Janko i njegova gospođa Emilija. Srna im je bila kći jedinica. Nju su od milja stanovnici Čardačani zvali Srna, a njezino pravo ima je Brunilda. Bila je lijepa, visoka, vitka, kosu je imala do ramena kao ugašeno zlato, a imala je samo deset godina. Kako je bila vitka, znala je hitro skakutati, baš kao srna. Kad bi joj roditelji zaspali, digla se tiho i oprezno kao mačka kako bi se naslonila na prozor i gledala i mirisala ljeto. Uvijek je tužna slušala žamor dječaka dolje u Lugu. Ali ipak je više bila vesela, nego tužna. Pa je tako znala i pjevati na prozoru, a njezina pjesma orit cijelom ulicom. Svaki puta kad bi ju majka ugledala na prozoru počela bi vikati na nju i tako je svaki puta slušala opomene za svoju lakoumnost. Roditelji su jako pazili na nju. Ona je ipak imala svojih želja, željela je da se popne na jablan, prepliva Glibušu, trči na konju, da se potuče s dječacima i još puno puno drugih stvari. Jedanput je uzela očevu pušku, ali na svu sreću uzeli su joj na vrijeme, jer tko zna što bi se dogodilo. Zbog toga joj nisu davali da radi što i ostale djevojčice. Popodne su se obavezno molili, ali ona bi mislila na dječake koji su u to vrijeme bili na livadi i igrali se. Kada su se izmolili izašla je na ulicu u šetnju. Kroz ulicu su prolazili i ostala varoška gospoda i gospođe, klimajući glavama za pozdrav. Kako se već večer približavala svi su se na ulici razilazili kući. Kako su dani bivali sve kraći, a uz to još i obilni i kratki pljuskovi kiše, najavljivali su šarenu jesen. Glibuša se razlila po njivama i livadama, dok su humci zakićeni žutim i rumenkastim lišćem loze među kojima se proviruju puni grozdovi. Ljudi ne pamte tako obilnu i rodnu jesen. Velika zvijezda je svake noći krasila južni dio neba, a donijela je svakom obilje u bijelo selo oko Lug. Ali te jeseni se dogodilo čudo. Ukazali su se rajski dvori, ali samo dok bi nekoliko puta trepnuo okom. Tada se može zapitati Boga ako nešto želiš, ali brzo. Pa su tak pričali da je kći kovača Miće kada se nebo rastvorilo htjela pitati za sreću i upitala je: „Daj mi, Bože, veliku sreću“ - a vreća s neba padne pred nju. Nikad nisu vidjeli veću vreću. Poljar Sinovko sa Buline glavice je zaželio veliko blago, pa tražio veliku glavu u glava mu postane veća nego ičija u selu. Svi su govorili o čudima. Kiše su bile učestale, ali je i sunce sjalo. Tako su jednog sunčano dana Serdar i Serdarovica odlučili otići sa Srnom u vinograd na Marčinkovoj glavici. Ona se nalazila jedan sat od Čardara., a po dnu obrasla starim vinogradima, a po vrhu mladom šumom. Marčinkovi su bili siromašni ljudi koji su se hranili s njiva. Bili su na glasu zbog kljaste Save koja nije imala jednu ruku. Nije baš da nije imala ruku do ramena, nego nije imala samo prstiju i dlan sve do zašaktica. Dok je bila mlada, bila je među može se reći najljepšim curama u Lugu, ali jadna nije imala prstiju i bila je siromašna. Ona se ni ne sjeća kako je izgubila ruku. (CIJELOKUPNU LEKTIRU preuzmite na dnu stranice:"Preuzmi lektiru")


Preuzmi lektiru:


Duga-Dinko Šimunović