Za detaljnije obrađenu lektiru i više različith verzija preuzmite zip datoteku sa linka na dnu ekrana!





Lektira:Prijan Lovro, August Šenoa



Bilješke o piscu:

August Šenoa je velika ličnost hrvatske književnosti devetnaestoga stoljeća. Tvorac je modernog romana, bio je pjesnik, pripovjedač, kritičar, prevoditelj, feljtonist, novinar, itd. Čitavo svoje jedno razdoblje je obilježio svojim imenom. Njegov otac Alois Šenoa došao je iz Pešte u Zagreb, ali s time da ni za cijeli svoj život nije naučio hrvatski. Otac mu se 1838. godine oženio Terezijom pl. Rabacs. U njihovoj kući se govorilo isključivo njemački jezik. Iste te godine kada su se vjenčali 14. studenoga rodila je Augusta Šenou u Vlaškoj ulici. On je izrastao u hrvatskog rodoljuba, a njemu je upravo hrvatska povijest bila najveće nadahnuće. Majku je izgubio jako rano, kada mu je bilo samo osam godina. To je dosta utjecalo na njega, nije više imao majčinske brige i ljubavi, a s ocem nikada nije mogao uspostaviti prisniji odnos. Kako je majku tako rano izgubio, počeo se sve više vezivati za knjige i čitati. Otac je bio zabrinut za njega i poslao ga u „svoju“ Mađarsku u Pečuh gdje August 1849./1850. godine završava prvi razred gimnazije s odličnim uspjehom. Tamo je naučio mađarski jezik, dok je kod kuće naučio njemački. Nakon godine dana kada je apsolutizam pokazao zube vraća se u Zagreb kao mali poligot. Otac ga je upisao u zagrebačku gornjogradsku gimnaziju nadajući se da će ga tamo u zaoštrenim prilikama izgraditi kao lojalna građanina, ali u njoj je Šenoa još čvršće izgradio svoj budući stav. Tamo je gimnaziju završio s odličnim uspjehom. U Beču se želio upisati u C.kr. orijentalnu akademiju i posvetiti se diplomatskoj službi. Već tada je govorio i pisao njemački, mađarski, francuski i hrvatski. Ali njegov dossier od najmlađih dana ispunjen je podacima koji ga nikako ne preporučuju za državnog činovnika. Zahvaljujući Strossmayerovoj stipendiji napušta Beč i odlazi u Prag gdje upisuje pravo. 1873. godine piše „prašku novelu“ Prijan Lovro. Sve što je njegov Lovro doživio u toj knjizi – što izravno, što posredno doživio je i sam autor. 1864. godine na pisao je članak Naša književnost, a 01.01.1865. godine se objavljuje u „Glasonoši.“ 01. travnja 1866. godine se vratio za stalno u Zagreb. Poživjet će u svom gradu svega petnaest godina, ali će za to kratko vrijeme stvoriti djelo koje je obilježilo dalji tijek hrvatskoj književnosti. Počeo je pisati feljtone, pod znakovitim naslovom Zagrebulje, ali 1868.g. propada pod udarom Perkovčeva nerazumijevanja. Iste te godine se oženio Slavicom pl. Ištvanićevom, a godinu poslije 1869.g. je pokrenut „Vijenac“ kojemu je Šenoa od 1874. g. urednik. Time on postaje ne samo književnik od moći i ugleda, nego i pisac koji je u potpunosti mogao razviti svoj talent. 1871. g. objavljuje u „Vijencu“ prvi hrvatski moderan roman „Zlatarevo zlato.“ Nakon toga: 1873.g. Prijan Lovro, 1875.g. Čuvaj se senjske ruke, 1876.g. Znamenitu Antologiju hrvatske umjetne i narodne poezije, 1877.g. Seljačka buna, 1878.g. pripovijest Karanfil sa pjesnikova groba i roman Diogenes, 1879. pripovijest Vladimir i Prosjak Luka, 1880.g. pripovijest Kanarinčeva ljubovca i početak svog ambicioznog, obuhvatnog, ali nažalost nedovršenog romana Kletva. Umire 13. prosinca 1881.g.


Vrsta djela:

Novela


Tema:

Život Lovre


Vrijeme radnje:

Ljeto, jesen, zima


Mjesto radnje:

Zagreb, Prag, gorska krajina, Ljubljana, Beč, Hrvatska


Likovi:

velečasni gospodin župnik, sudac, sudinja, udovica (susjednog vlastelina), Bodul, Lovro N., Ž., predstojik, Lovrina majka i otac, te braća i sestre, Malvini, kanonik, vladin predsjednik, mladi grof, Ferdinand N., seoski ranar (doktor), Žigec, Minka, Beno, Macan, Ante L., Anđelija


Kratak sadržaj:

Prije više godina pozvao me neki moj prijatelj, vlastelin da dođem u selo na berbu. Bio sam sav sretan i odavao se pozivu. Ali kakve sam sreće, došao sam u njegov dvor i opazio kako je nebo tmurno i kako će se svakog trena spustit kiša. Nisam lijepo vrijeme ni dočekao. Na svu sreću dvor nije bio na nekakvoj osami, u blizini je bila susjeda, a kako je i moj prijatelj bio veseljak, često bi završili kod susjede u dvoru da nam se srca malo zaigraju. Tako se jednog tmurnog popodneva skupilo društvo. Rekli su mi kako su tamo bili: župnik, veliki politik, sudac, bijesan voćar, sudinja, lijepa, mlada i crnooka gospođa zavijene u crno. Bila je udovica susjednoga vlastelina. Svi su stali o nečemu pričati. Velečasni gospodin župnik krenuo je razvijati naširoko Napoleonove misli, sudac o kruški koja je rodila, dobra sudinja kako je cijeli dan gladila rublje. Domaćica nas je samo nudila jelom i pićem, a mene je od toga svega glava boljela. Ni sam mario za ništa, osim za crnu udovicu koja je sjedila do prozora i čitala neke stare njemačke modne novine. Došao sam do nje, malo porazgovarat. Priupitao sam je:“Vi čitate, milostiva gospođo.“ A ona mi je onako prostodušno odgovorila potvrdno. I tako su malo pričali o tome što čitaju. Rekla mu je kako voli čitati pripovijetke, te da ih se mnogo načitala, ali i zasitila, jer je ženska ćud strasna, fantazija bujna, misao živa i brza kao ptice, te sve jedno te isto završi. Eventualno neki pisac ubaci da junak ili junakinja moraju umrijeti od neke suhe bolesti, otrovat se i sl. Nije da kudi sada književnike, ali jednostavno kaže iskreno. On njoj reče kako mnogi naši pisci pišu o naravi ne motreći narav, već pišu o ljudskom srcu ne poznajući ga. Rekao joj je da će se njezinim riječima pokoriti, ako kaže živi primjer. Ona potvrdno odgovori. Njihov razgovor je bio sve glasniji, a svi su stali s svojim razgovorima, jer su htjeli slušati o junaku u romanu. Krenuo je pričati živu i prostu istinu. Nekoliko godina nisam vidio hrvatski dom, tako sam 186* došao u Zagreb. Slobodnije se živjelo, a praznici su letjeli i letjeli. Potkraj siječnja ured ciče zime pozvalo me nešto u Prag. Raspremio sam se malo i potrčao među hrvatsku braću, da da braća smo bili kao da nas je jedna majka rodila. Bila nas je lijepa šaka Hrvatića u češkoj prijestolnici, bilo je pravnika, liječnika, mjernika, jezikoslovaca, bilo je sa svih strana Hrvata. Dijelili smo sve zajedno, radost, tugu, pa nam je tako sve bilo nekako lakše. Redovite sastanke smo imali subotama (svake). U tuđinstvu je trebalo znati razlikovati našeg tipa, kad se skupe sa svih strana u jedno kolo. (CIJELOKUPNU LEKTIRU preuzmite na dnu stranice: "Preuzmi lektiru")


Preuzmi lektiru:


Prijan Lovro-August Šenoa